- ﷽
1Tako mi zore,
2i deset noći,
3i parnih i neparnih,
4i noći kada nestaje –
5zar to pametnom zakletva nije…?
6Zar ne znaš šta je Gospodar tvoj sa Adom uradio,
7sa stanovnicima Irema, punog palata na stupovima,
8kojima ravna ni u jednoj zemlji nije bilo;
9i Semudom, koji je stijene u dolini klesao,
10i faraonom, koji je šatore imao –
11koji su na Zemlji zulum provodili
12i poroke na njoj umnožili,
13pa je Gospodar tvoj – bič patnje na njih spustio,
14jer, Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi.
15Čovjek, kada Gospodar njegov hoće da ga iskuša pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: 'Gospodar moj je prema meni plemenito postupio!'
16A kad mu, da bi ga iskušao, opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: 'Gospodar moj me je napustio!'
17A nije tako! Vi pažnju siročetu ne ukazujete,
18i da se puki siromah nahrani – jedan drugog ne nagovarate,
19a nasljedstvo pohlepno jedete
20i bogatstvo pretjerano volite.
21A ne valja to! Kada se Zemlja u komadiće zdrobi
22i kad dođe naređenje Gospodara tvoga, a meleki budu sve red do reda,
23i kad se tog Dana primakne Džehennem; tada će se čovjek sjetiti – a na što mu je sjećanje?! –
24i reći: 'Kamo sreće da sam se za ovaj život pripremio!'
25Tog Dana niko neće kao On mučiti,
26i niko neće kao On u okove okivati!
27A ti, o dušo smirena,
28vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan,
29pa uđi među robove Moje,
30i uđi u Džennet Moj!
