1 Tako mi zore,

2 i deset noći,

3 i parnih i neparnih,

4 i noći kada nestaje –

5 zar to pametnom zakletva nije…?

6 Zar ne znaš šta je Gospodar tvoj sa Adom uradio,

7 sa stanovnicima Irema, punog palata na stupovima,

8 kojima ravna ni u jednoj zemlji nije bilo;

9 i Semudom, koji je stijene u dolini klesao,

10 i faraonom, koji je šatore imao –

11 koji su na Zemlji zulum provodili

12 i poroke na njoj umnožili,

13 pa je Gospodar tvoj – bič patnje na njih spustio,

14 jer, Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi.

15 Čovjek, kada Gospodar njegov hoće da ga iskuša pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: 'Gospodar moj je prema meni plemenito postupio!'

16 A kad mu, da bi ga iskušao, opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: 'Gospodar moj me je napustio!'

17 A nije tako! Vi pažnju siročetu ne ukazujete,

18 i da se puki siromah nahrani – jedan drugog ne nagovarate,

19 a nasljedstvo pohlepno jedete

20 i bogatstvo pretjerano volite.

21 A ne valja to! Kada se Zemlja u komadiće zdrobi

22 i kad dođe naređenje Gospodara tvoga, a meleki budu sve red do reda,

23 i kad se tog Dana primakne Džehennem; tada će se čovjek sjetiti – a na što mu je sjećanje?! –

24 i reći: 'Kamo sreće da sam se za ovaj život pripremio!'

25 Tog Dana niko neće kao On mučiti,

26 i niko neće kao On u okove okivati!

27 A ti, o dušo smirena,

28 vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan,

29 pa uđi među robove Moje,

30 i uđi u Džennet Moj!