- ﷽
1Kunem se Danom kada Smak svijeta nastupi
2i kunem se dušom koja sebe kori.
3Zar čovjek misli da kosti njegove nećemo sakupiti?
4Hoćemo, Mi možemo stvoriti jagodice prsta njegovih ponovo.
5Ali, čovjek hoće dok je živ da griješi,
6pa pita: 'Kada će Smak svijeta biti?'
7Kad se pogled od straha ukoči
8i Mjesec pomrači
9i Sunce i Mjesec spoje –
10tog dana čovjek će povikati: 'Kuda da se bježi?'
11Nikuda! Utočišta nema.
12Toga dana biće Gospodaru tvome prepušten,
13toga dana čovjek će o onome što je pripremio, a što propustio obaviješten biti,
14sam čovjek će protiv sebe svjedočiti,
15uzalud će mu biti što će opravdanja svoja iznositi.
16Ne izgovaraj Kur'an jezikom svojim da bi ga što prije zapamtio,
17Mi smo dužni da ga saberemo da bi ga ti čitao.
18A kada ga čitamo, ti prati čitanje njegovo,
19a poslije, Mi smo dužni da ga objasnimo.
20Uistinu, vi ovaj prolazni svijet volite,
21a o onom drugom brigu ne vodite.
22Toga dana će neka lica blistava biti,
23u Gospodara svoga će gledati;
24toga dana će neka lica smrknuta biti,
25tešku nevolju će očekivati.
26Pazi! Kada duša dopre do ključnih kosti,
27i vikne se: 'Ima li vidara?',
28i on se uvjeri da je to čas rastanka
29i noga se uz nogu savije,
30toga dana će Gospodaru tvome priveden biti:
31'Nije vjerovao, nije molitvu obavljao,
32nego je poricao i leđa okretao,
33a onda svojima bahato odlazio.'
34Teško tebi! Teško tebi!
35I još jednom: Teško tebi! Teško tebi!
36Zar čovjek misli da će sam sebi prepušten biti, da neće odgovarati?
37Zar nije bio kap sjemena koja se ubaci,
38zatim ugrušak kome On onda razmjer odredi i skladnim mu lik učini,
39i od njega onda dvije vrste, muškarca i ženu, stvori,
40i zar Taj nije kadar mrtve oživiti?
