1 Kunem se Danom kada Smak svijeta nastupi

2 i kunem se dušom koja sebe kori.

3 Zar čovjek misli da kosti njegove nećemo sakupiti?

4 Hoćemo, Mi možemo stvoriti jagodice prsta njegovih ponovo.

5 Ali, čovjek hoće dok je živ da griješi,

6 pa pita: 'Kada će Smak svijeta biti?'

7 Kad se pogled od straha ukoči

8 i Mjesec pomrači

9 i Sunce i Mjesec spoje –

10 tog dana čovjek će povikati: 'Kuda da se bježi?'

11 Nikuda! Utočišta nema.

12 Toga dana biće Gospodaru tvome prepušten,

13 toga dana čovjek će o onome što je pripremio, a što propustio obaviješten biti,

14 sam čovjek će protiv sebe svjedočiti,

15 uzalud će mu biti što će opravdanja svoja iznositi.

16 Ne izgovaraj Kur'an jezikom svojim da bi ga što prije zapamtio,

17 Mi smo dužni da ga saberemo da bi ga ti čitao.

18 A kada ga čitamo, ti prati čitanje njegovo,

19 a poslije, Mi smo dužni da ga objasnimo.

20 Uistinu, vi ovaj prolazni svijet volite,

21 a o onom drugom brigu ne vodite.

22 Toga dana će neka lica blistava biti,

23 u Gospodara svoga će gledati;

24 toga dana će neka lica smrknuta biti,

25 tešku nevolju će očekivati.

26 Pazi! Kada duša dopre do ključnih kosti,

27 i vikne se: 'Ima li vidara?',

28 i on se uvjeri da je to čas rastanka

29 i noga se uz nogu savije,

30 toga dana će Gospodaru tvome priveden biti:

31 'Nije vjerovao, nije molitvu obavljao,

32 nego je poricao i leđa okretao,

33 a onda svojima bahato odlazio.'

34 Teško tebi! Teško tebi!

35 I još jednom: Teško tebi! Teško tebi!

36 Zar čovjek misli da će sam sebi prepušten biti, da neće odgovarati?

37 Zar nije bio kap sjemena koja se ubaci,

38 zatim ugrušak kome On onda razmjer odredi i skladnim mu lik učini,

39 i od njega onda dvije vrste, muškarca i ženu, stvori,

40 i zar Taj nije kadar mrtve oživiti?