1Ljudima se bliži čas polaganja računa njihova, a oni, bezbrižni, ne mare za to.
2I ne dođe im nijedna nova opomena od Gospodara njihova kojoj se, slušajući je, ne podsmjehuju
3srcā rasijanih. A mnogobošci govore šapatom: 'Da li je ovaj nešto drugo do čovjek kao i vi? Zar ćete slijediti vradžbinu, a vidite da jest?'
4'Gospodar moj zna' – reče on – 'šta se govori i na nebu i na Zemlji; On sve čuje i sve zna!'
5Oni, čak, govore: 'To su samo smušeni snovi; on ga izmišlja; on je pjesnik; neka nam donese kakvo čudo kao i prijašnji poslanici!'
6Nijedan grad koji smo Mi prije njih uništili nije u čudo povjerovao, pa zar će ovi vjerovati?
7I prije tebe smo samo ljude slali kojima smo objavljivali, zato pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate vi!
8Mi ih nismo stvarali kao bića koja žive bez hrane, ni oni nisu besmrtni bili.
9Poslije smo im obećanje ispunjavali, i njih, i one koje smo htjeli, spašavali, a one koji su nevaljali bili uništavali.
10Mi vam Knjigu objavljujemo u kojoj je slava vaša, pa zašto se ne opametite?
11A koliko je bilo nevjerničkih sela i gradova koje smo uništili i poslije kojih smo druge narode podigli!
12I čim bi silu Našu osjetili, kud koji bi se iz njih razbježali.
13'Ne bježite, vratite se uživanjima vašim i domovima vašim, možda će vas neko što upitati.'
14'Teško nama' – oni bi govorili – 'mi smo, zaista, nevjernici bili!'
15I kukali bi tako sve dok ih ne bismo učinili, kao žito požnjeveno, nepomičnim.
16Mi nismo stvorili nebo i Zemlju, i ono što je između njih, da se zabavljamo.
17Da smo se htjeli zabavljati, zabavljali bismo se onako kako Nama dolikuje, ali Mi to ne činimo,
18nego istinom suzbijamo laž, istina je uguši i laži nestane; a teško vama zbog onoga što o Njemu iznosite!
19Njegovo je ono što je na nebesima i na Zemlji! A oni koji su kod Njega ne zaziru da Mu se klanjaju, i ne zamaraju se,
20hvale Ga noću i danju, ne malaksavaju.
21Zar će kumiri, koje oni od zemlje prave, mrtve oživiti?
22Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa nek je uzvišen Allah, Gospodar svemira, od onoga što Mu pripisuju!
23On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani.
24Zar da pored Njega oni uzimaju bogove?! Reci: 'Dokažite!' Ova Knjiga je pouka za moje sljedbenike, a bilo je knjiga i za one koji su prije mene bili i nestali. Međutim, većina njih ne zna istinu, pa zato glave okreću.
25Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: 'Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!'
26Oni govore: 'Milostivi ima dijete!' Hvaljen neka je On! A meleki su samo robovi poštovani.
27Oni ne govore dok On ne odobri i postupaju onako kako On naredi.
28On zna šta su radili i šta će uraditi, i oni će se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati, a oni su i sami, iz strahopoštovanja prema Njemu, brižni.
29A onoga od njih koji bi rekao: 'Ja sam, doista, pored Njega, bog!' – kaznili bismo Džehennemom, jer Mi tako kažnjavamo mnogobošce.
30Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali, i da Mi od vode sve živo stvaramo? I zar neće vjerovati?
31Mi smo po Zemlji nepomične planine razmjestili da ih ona ne potresa, i po njima smo staze i bogaze stvorili da bi oni kuda žele stizali.
32I to što je nebeski svod osiguran Naše je djelo, a oni se ipak okreću od znamenja koja su na njemu.
33I noć i dan Njegovo su djelo, i Sunce i Mjesec, i svi oni nebeskim svodom plove.
34Nijedan čovjek prije tebe nije bio besmrtan; ako ti umreš, zar će oni dovijeka živjeti?
35Svako živo biće smrt će okusiti! Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti.
36Kada te vide nevjernici, samo ti se rugaju: 'Je li to onaj koji vaše bogove huli?' A oni sami ne vjeruju kada se spomene Milostivi.
37Čovjek je stvoren od žurbe. Pokazaću Ja vama, doista, dokaze Svoje, zato Me ne požurujte!
38Oni govore: 'Kada će već jednom ta prijetnja, ako istinu govorite?'
39A da nevjernici znaju da tada neće moći otkloniti vatru od lica svojih i leđa svojih, i da im niko neće moći pružiti pomoć,
40nego će im nenadano doći i zaprepastiti ih i neće je moći nazad vratiti i neće im se vremena dati!
41I prije tebe su poslanike ruglu izvrgavali, pa je one koji su im se rugali stiglo baš ono čemu su se rugali.
42Reci: 'Ko će vas od Milostivog noću i danju štititi?' Niko! Pa ipak oni od Kur'ana glave okreću.
43Zar će ih njihova božanstva, a ne Mi, odbraniti? Ta ona sama sebi ne mogu pomoći, i niko nevjernike od Naše kazne ne može pod okrilje uzeti!
44Mi smo ovima, a i precima njihovim, dali da uživaju, pa su im dani radosti dugi. A zar oni ne vide da Mi u zemlju njihovu dolazimo i da je s krajeva njezinih umanjujemo, pa kako bi oni bili pobjednici?!
45Reci: 'Ja vas opominjem Objavom!' – ali, gluhi ne čuju poziv kad se opominju.
46A da ih samo dašak kazne Gospodara tvoga dotakne, sigurno bi povikali: 'Teško nama, doista smo sami sebi nepravdu učinili!'
47Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terazije postaviti, pa se nikome krivo neće učiniti; ako nešto bude teško koliko zrno gorušice, Mi ćemo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je to što ćemo Mi račune ispitivati.
48Mi smo Musau i Harunu dali Tevrat, svjetlo i pouku za one koji se budu grijeha klonili,
49za one koji se Gospodara svoga budu bojali i kad ih niko ne vidi, i koji od časa oživljenja budu strepjeli.
50A i ovaj Kur'an je blagoslovljena pouka koju objavljujemo, pa zar da ga vi poričete?
51Mi smo još prije Ibrahimu razboritost dali i dobro smo ga poznavali.
52Kad on ocu svome i narodu svome reče: 'Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i noć klanjate?'
53Oni odgovoriše: 'I naši preci su im se klanjali.'
54'I vi ste, a i preci vaši su bili u očitoj zabludi' – reče.
55'Govoriš li ti to ozbiljno ili se samo šališ?' – upitaše oni.
56'Ne' – reče – 'Gospodar vaš je Gospodar nebesa i Zemlje, On je njih stvorio, i ja ću vam to dokazati.
57Tako mi Allaha, ja ću, čim se udaljite, vaše kumire udesiti!' –
58I porazbija ih on u komade, osim onog najvećeg, da bi se njemu obratili.
59'Ko uradi ovo sa bogovima našim' – povikaše oni – 'zaista je nasilnik!'
60'Čuli smo jednog momka kako ih huli' – rekoše – 'ime mu je Ibrahim.'
61'Dovedite ga da ga ljudi vide' – rekoše – 'da posvjedoče.'
62'Jesi li ti uradio ovo s bogovima našim, o Ibrahime?' – upitaše.
63'To je učinio ovaj najveći od njih, pitajte ih ako umiju govoriti' – reče on.
64I oni se zamisliše, pa sami sebi rekoše: 'Vi ste, zaista, nepravedni!'
65Zatim glave oboriše i rekoše: 'Ta ti znaš da ovi ne govore!'
66'Pa zašto se onda, umjesto Allahu, klanjate onima koji vam ne mogu ni koristiti niti od vas kakvu štetu otkloniti?' – upita on.
67'Teško vama i onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Zašto se ne opametite?' –
68'Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta učiniti!' – povikaše.
69'O vatro' – rekosmo Mi – 'postani hladna, i spas Ibrahimu!'
70I oni mu htjedoše postaviti zamku, ali ih Mi onemogućismo
71i spasismo i njega i Luta u zemlju koju smo za ljude blagoslovili,
72i poklonismo mu Ishaka, i Jakuba kao unuka, i sve ih učinismo dobrim,
73i učinismo ih vjerovjesnicima da upućuju prema zapovijedi Našoj, i objavismo im da čine dobra djela, i da molitve obavljaju, i da milostinju udjeljuju, a samo su se Nama klanjali.
74I Lutu mudrost i znanje dadosmo i iz grada ga, u kom su stanovnici njegovi odvratne stvari činili, izbavismo – to, uistinu, bijaše narod razvratan i zao –
75i u milost Našu ga uvedosmo; on je, doista, od onih dobrih.
76I Nuhu se, kad u davno vrijeme zavapi, odazvasmo i njega i čeljad njegovu od jada velikog spasismo
77i od naroda ga, koji je smatrao neistinitim dokaze Naše, zaštitismo. To bijahu opaki ljudi, pa ih sve potopismo.
78I Davudu i Sulejmanu, kada su sudili o usjevu što su ga noću ovce nečije opasle – i Mi smo bili svjedoci suđenju njihovu –
79i učinismo da Sulejman pronikne u to, a obojici smo mudrost i znanje dali. I potčinismo planine i ptice da s Davudom Allaha hvale; to smo Mi bili kadri učiniti.
80I naučismo ga da izrađuje pancire za vas da vas štite u borbi s neprijateljem – pa zašto niste zahvalni?
81A Sulejmanu vjetar jaki poslušnim učinismo – po zapovijedi njegovoj je puhao prema zemlji koju smo blagoslovili; a Mi sve dobro znamo;
82i šejtane neke da zbog njega rone, a radili su i poslove druge, i nad njima smo Mi bdjeli.
83I Ejjubu se, kada je Gospodaru svome zavapio: 'Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!' –
84odazvasmo i nevolju mu koja ga je morila otklonismo i vratismo mu, milošću Našom, čeljad njegovu i uz njih još toliko i da bude pouka onima koji se Nama klanjaju.
85I Ismailu, i Idrisu, i Zulkiflu, a svi su oni bili strpljivi.
86I obasusmo ih milošću Našom, oni doista bijahu dobri.
87I Zunnunu se, kada srdit ode i pomisli da ga nećemo kazniti – pa poslije u tminama zavapi: 'Nema boga osim Tebe, hvaljen neka si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!' –
88odazvasmo i tegobe ga spasismo; eto, tako Mi spašavamo vjernike.
89I Zekerijjau se – kada zamoli Gospodara svoga: 'Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti si jedini vječan!' –
90odazvasmo i, izliječivši mu ženu, Jahjaa mu poklonismo. Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni.
91A i onu koja je sačuvala djevičanstvo svoje, u njoj život udahnusmo i nju i sina njezina znamenjem svjetovima učinismo.
92Ova vaša vjera – jedina je prava vjera, a Ja sam – vaš Gospodar, zato se samo Meni klanjajte!
93I oni su se između sebe u vjeri podvojili, a svi će se Nama vratiti.
94Ko bude dobra djela činio i uz to vjernik bio, trud mu neće lišen nagrade ostati, jer smo mu ga, sigurno, Mi pribilježili.
95A nezamislivo je da se stanovnici bilo kojeg naselja koje smo Mi uništili neće Nama vratiti.
96I kada se otvore Jedžudž i Medžudž i kada se ljudi budu niz sve strmine žurno spuštali
97i približi se istinita prijetnja, tada će se pogledi nevjernika ukočiti. 'Teško nama, mi smo prema ovome ravnodušni bili; mi smo sami sebi nepravdu učinili!'
98I vi, i oni kojima se, pored Allaha, klanjate – bićete gorivo u Džehennemu, a u nj ćete doista ući.
99Da su oni bogovi, ne bi u nj ušli, i svi će u njemu vječno boraviti,
100u njemu će prigušeno uzdisati, u njemu ništa radosno neće čuti.
101A oni kojima smo još prije lijepu nagradu obećali, oni će od njega daleko biti,
102huku njegovu neće čuti, i vječno će u onome što im budu duše željele uživati,
103neće ih brinuti najveći užas, nego će ih meleki dočekivati: 'Evo ovo je vaš dan, vama obećan!' –
104onoga Dana kada smotamo nebesa kao što se smota list papira za pisanje. Onako kako smo prvi put iz ničega stvorili, tako ćemo ponovo iz ništa stvoriti – to je obećanje Naše, Mi smo doista kadri to učiniti.
105Mi smo u Zeburu, poslije Tevrata, napisali da će Zemlju Moji čestiti robovi naslijediti.
106U ovome je doista pouka za ljude koji se budu Allahu klanjali,
107a tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.
108Reci: 'Meni se objavljuje da je vaš Bog – jedan Bog, zato se samo Njemu klanjajte!'
109I ako oni leđa okrenu, ti reci: 'Ja sam vas sve, bez razlike, opomenuo, a ne znam da li je blizu ili daleko ono čime vam se prijeti;
110On zna glasno izgovorene riječi, zna i ono što krijete,
111a ja ne znam da nije to vama iskušenje, i pružanje uživanja još za izvjesno vrijeme.'
112'Gospodaru moj, presudi onako kako su zaslužili!' – reče on – 'a od Gospodara našeg, Milostivog, treba tražiti pomoć protiv onoga što vi iznosite.'
